BIHAĆ
Bihać, grad na rijeci Uni, smjestio se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Grad leži u prostranoj bihaćkoj kotlini koju sa zapada i jugozapada zatvara planina Plješivica i njeni obronci Debeljača i Somišlje, dok je na istoku i jugoistoku omeđuje planina Grmeč i njeni obronci Ljutoč, Jadovnik i Gredoviti vrh. Bihać ima nadmorsku visinu od 231 metar. Zahvaljujući povoljnim geografsko-klimatskim uvjetima, ovaj prostor naseljen je još u prapovijesnom razdoblju. Potvrđuju to i provedena arheološka istraživanja. Rezultat tih istraživanja su otkrića na nekropoli Jezerine u Pritoci, na sojeničkom naselju u Ripču, nekropoli u Ribiću te svetište plemena Japoda na izvoru Privilice. Osim ovih otkrića, arheolozi su u okolici Bihaća pronašli i ostatke gradina, naselja na uzvišenim zaravnjenim glavicama (Izačić-gradina, Kulište kod Bajrića). Na ulazu ili u najbližoj okolini gradina uočljivi su bili tumulusi, odnosno prapovijesni grobovi (Palež kod Spahića, Zapoljak-Crkvina kod Tihotine i Dubrovnik kod Srbljana). Najveći broj gradina na bihaćkom području nastao je u starijem željeznom dobu (VIII.-V. stoljeća pr.n.e). U mlađem željeznom dobu (V.-I. stoljeća pr.n.e.) u okolici Bihaća se je nalazilo jedno od središta ilirskog plemena Japoda. Njih će 35. godine pr.n.e. pokoriti rimski vojskovođa Oktavijan.
Bihać se prvi put spominje 1260. godine kao vlasništvo citercitske Topuske opatije. To potvrđuje isprava ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. od 26.2.1260. kojom poklanja Topuskoj opatiji posjed Kralje za izdržavanje grada na otoku sv. Ladislava. U sačuvanim povijesnim listinama grad na otoku zabilježen je pod različitim imenima: Bihig, Byheg, Buch, Bichich, Bihag, Vyhych, Bywhergh Wyhugh, što označava kraljevsko dobro. Već 1262. godine Bihać postaje slobodni municipij sa svim pravima „slobodnog kraljevskog grada“. Ovaj status mu je omogućio znatno brži gospodarski i prometni razvoj. O izgledu grada u 13. stoljeću nema dovoljno podataka.